Slušala bih...

Slušala bih rijeku
dok njeni iskidani talasi pišu pjesmu
neku zaista duboku i daleku.
Slušala bih ono što nekada davno bješe
slušala bih riječi neke,
makar bile iz mora tog
ili iza kamena tvrda,
ili iza brda,
na kome pišu najveće tajne,
na kome nema jezivosti i boli,
slušala bih muziku onu možda malo čudnu,
ali srce moje na nju naviklo je.
Slušala bih pjenu ili pticu pjevačicu
što leži negdje tamo na grančici iskrivljenoj.
Imala bih želju da neka ljepota ponovi se,
da čudni crveni sok iz jedne ruže teče,
čak mnogo duže od rijeke,
da ruža ta miris svuda pruža.
da čovjek skloni se u srcu jednom,
da okupati dlanove svoje ljubavlju hoće.
Slušala bih priče te
pa makar one bile na nekom jeziku stranom,
za prevodom bih tragala čak i do Urala ili Gračanice,
makar me sa sobom povele ptice,
nacrtala bih na sebi to čovječje lice.

Neću prati ga vodom svakakvom,
ko zna kakvom,
Ne želim da vjera moja izgubi dom.
Slušala bih sve u ritmu starom,
neću da zarazi me bezvučjem svojim,
slušala bih pjesmu života dok postojim.

Kao da si san
Što vječno meni treba,
kao da si ljepota vatrenog neba,
kao da si val mora, miris svih zora.
Kao da si ono poslije čega zaćuti bol svaka,
kao da si pjena u zraku.
Kao da si riba što ponosito pliva.
Kao da svaku ljudsku žal razbijaš,
jer san van života bivaš.
Kao da si san svih jedara,
kao da si vatra van žara.
Kao da si san unutar ledenih šara,
kao molitva si, poslije koje sve zaćuti.
Kao miris ruzmarina što kroz tijelo meni prolazi.
Kao da si veo ukrasnoga neba.
šara svjetline,
ono nešto između boli,
što srce snom voli.
A kada budno je, pokušava razgovarati,
s željom da to java umjesto sna bude,
voda što glasom svojim napaja žedne ljude.
Umiljata ptica vječnosti,
san beskrajnosti i mira,
i zna živjeti bez predaje.

E pa baš ti si za mene san taj,
što uvijek dobro zna kazati,
što ne zna, pred vremenom zlim, umoran da zaspi.
Ja upravo zamišljam te kao san takav.
Znam da uvijek baš takav san bićeš,
stih svjetlosti, stih slatke vode,
da i kada plačem,
plačem da napojim san taj suzama slasti,
znam ja, znam da njegova snaga ne zna niti može pasti.
Jer san od stakla si.
Tom svjetlošću duša sna sjaji.
San što svima radost prenosi,
onaj san što vijenac dobrote plesti zna.
Kao da baš ti si pletivo sna tog,

nad ovim mojim snom blaženim.
Kao da si dom mirisa, što poslije tuge nastaju.
Kao da si polje od lala ili ruža,
sazdano baš u snu tom.
Kao da si san što trudi se
da nikom ništa na ovom svijetu ne fali.
Jer ti si sunce od koga i nebo žari se,
taj jednom rađa se,
more kojem ja predajem sve svoje šapate i buke,
a zauzvrat ne tražim ništa,
samo malo osmijeha preko svake muke,
snu tom neprestano širim ruke,
jer on je od čelika moja nada velika.
Svu svoju snagu njemu šaljem,
tako će biti dok trajem,
a i kad potpuno potrošim se,
neću ljubav da istrošim.
Njom taj san hranim,
njom svjetlost u mraku skrivenu objelodanim.

Samo hoću ljubavlju ovaj san da odbranim,
neću da osmijeh taj zaćuti,
neću da san taj zbog surovosti života,
na njega naljuti se,
neću da od sebe odustaje, već da uzdignute glave hoda
i vječna nada i ljubav bude njegova sloboda.
Da život njegovo dobro još boljim nagradiće,
da taj san zlatom okovana stijena postaće,
jer zlato se zlatom kad-tad vraća,
a ja do tada vječno ruke širiću
i nadom liječiću ga, uz njega vječno biću,
nebitno mi je to što nekada ćuti,
već da mu moje srce dobro sluti.
Ti si taj san kome predajem svoje srce i ruke,
uz ljubav prestaju sve muke.

Autorka pjesme Nada Matović rođena je 27.01.1996. godine u Beranama. Pisanjem se bavi poslednjih 6 godina i dobitnica je mnoštva nagrada.

© Copyright / Nada Matović / sunradio.rs